Ako prihvatimo vrlo vjerovatnu mogućnost da pravo u svakom društvu čini bazu znanja koja odlučuje o količini sreće i dobrobiti pojedinaca, a i društva kao cjeline, čini se logičnim zaključak da pravo u svom osnovnom i opštem značenju treba biti duboko i široko istražen pojam i najvažniji predmet interesovanja ne samo u pravnoj nauci, pravnoj teoriji i praksi, nego i u filozofiji i opštem sistemu obrazovanju.
Ukoliko se kao jedna od mogućih definicija opšteg pojma prava prihvati da je ono znanje o dobru, tada bi se pravo moglo posmatrati i kao putokaz ka dobru ili kao vodič za izbjegavanje zla (onoga što nije dobro), koji služi za postizanje individualne i opšte sreće i dobrobiti.
A pošto dobro predstavlja moralnu vrijednost, ovo dalje upućuje na zaključak da bi pravo, prije svega, moglo biti moralna kategorija i da opšti pojmovi „znanje“ i „dobro“ takođe zaslužuju veću pažnju i dublja i šira istraživanja.